Bits of my mind

Hvata me nešto što je apsolutno nemoguće definirati. Barem što se tiče mene, jer moje sposobnosti ekspresije trenutnog stanja nisu bogzna kakve. Valjda se osjećam tako jer je opet ono doba godine koje najviše mrzim.Evo, prošlo je već više od 3 mjeseca otkako sam počeo studirati u Rijeci. I stvarno je ok ekipa s godine, ali nije to to, naš je odnos više profesionalan. Odradimo nastavu zajedno, pomognemo jedno drugome ako ima nekih problema s gradivom i to je to. Nakon završetka nastave svatko odlazi svojoj kući, tj. stanu, domu ili gdje god je netko smješten. Ogromna je razlika u odnosu na srednju. Istina, i prije sam imao dosta za učiti (ipak je to bila opća gimnazija), ali uvijek je bila opuštena atmosfera u razredu. Uvijek se rado sjetim zajedničkih izlazaka, rođendana, kava tijekom slobodnog sata, kolektivnog ponavljanja prije ispita, zajedničkih izleta...Dolazio sam na nastavu 20 minuta prije početka prvog sata, i to s osmijehom na licu. Razred mi je 4 godine bio druga obitelj. Od početka sam znao da je srednja vjerojatno najljepše doba u životu, ali ta činjenica tek sada dolazi do izražaja u punoj snazi. Imam dojam da sam mogao to kratko vrijeme bolje iskoristiti, proletjelo mi je kao treptaj oka. Sada sam tu, stare prijatelje iz razreda viđam rijetko ili nikada, nove ne stignem upoznati jer imam puno za učiti. Preko vikenda idem doma i tad nađem malo više vremena, ali sve rjeđe nalazim vani nekog iz starog društva. Imam dojam da lagano gubim kontakt s njima i da me počinju zaboravljati. A to nikako ne želim. Svi su rekli da je na 1. godini najteže, a kasnije se nekako uspijevaju uskladiti učenje i zabava. Iskreno se nadam da imaju pravo jer ne želim da mi samo studij bude bitan u životu i da se izoliram od društva. Zaista ne želim!

Šuma. Mračna šuma. Kad priđeš bliže, čuješ neko komešanje i buku. Čini se da su to neka čudovišta. No kad priđeš bliže, vidi se da sliče ljudima. Da, to mora da su nekad bili ljudi!

U njujorškom metrou jedan čovjek je umirao vrišteći od bolova. Stotine ljudi prolazile su kraj njega, svi u žurbi, svatko zaokupljen svojim poslom i mislima. Nitko se nije obazirao na njega, a kamoli mu pokušao pomoći. Čovjek je umro i ostao ležati u podzemlju danima, a putnici su gazili preko njega. Zar je ljudski život postao tako nebitan? Svatko zaslužuje da mu se pomogne u takvoj situaciji. Svijet ne može opstati bez suradnje i međusobnog pomaganja.Postali smo sebični, u svemu što radimo gledamo samo našu korist. Zatvaramo se u svoje domove i otuđujemo od društva. Sve je manje kontakata i razgovora u stvarnom svijetu, pogotovo među mladima koji rastu i razvijaju se uz Internet, bez pravog prijateljstva, druženja, igre, sporta i ljubavi. Ne smijemo dopustiti da stanje ostane takvo ili postane još gore! S vremena na vrijeme,iako rijetko, vidim djecu kako se igraju skrivača i naganjaju loptu po livadi. I barem na trenutak mi vrate vjeru u ljude!

Većina ljudi donosi novogodišnje odluke. Ili one tipa "od 1. u mjesecu ću..." Zvuči poznato? Još u prapovijesti se javila potreba za računanjem vremena i napravljen je kalendar, a samim time stvorena i umjetna podjela na godine, mjesece, tjedne i tako dalje. Čini se prirodnim da je početak nekoga razdoblja prigodan za promjene koje želimo ostvariti, bilo to početak dijete ili odvikavanje od pušenja. Tih se odluka obično držimo nekoliko dana, eventualno mjeseci, a onda odustanemo i potpuno zaboravimo na njih te sljedeće godine sve opet kreće ispočetka. Iz godine u godinu postajemo sve stariji i na kraju shvatimo da je život prošao pokraj nas i da je prekasno za bilo što. Zašto čekati kad se možemo odmah danas početi mijenjati? Malim koracima, ali uporno i odlučno, bez posustajanja. Jer mijenjajući sebe na bolje, dajemo vlastiti doprinos boljem svijetu.

Shvatio sam da dugo nisam pisao. A želim pisati. Volim pisati. I ima materijala za pisanje. Jer od mog prošlog bloga kojeg su...khmm...izbrisali puno se toga dogodilo. Sada sam student i gledam stvari iz totalno drugačije perspektive. Nadam se da ćete uživati čitajući me!